Priča o Daytoni

Predstavljen 1963. i toliko teško prodavan da su ga trgovci snižavali. Kako je najmanje željeni Rolex šezdesetih postao onaj s najduljom listom čekanja.

Rolex je 1962. postao službeni mjeritelj vremena na Daytona International Speedwayu, a sljedeće je godine to ime stavio na kronograf. Referenca 6239 imala je tahimetarsku ljestvicu premještenu s brojčanika i ugraviranu na čelični bezel — promjena koja je satu dala lice — i mehanizam na ručno navijanje temeljen na Valjouxovu ébaucheu. Zvao se Cosmograph. Riječ Daytona pridružila mu se na brojčaniku godinu-dvije kasnije, u malom luku iznad pomoćnog brojčanika.

Nitko ga nije htio. Kroz šezdesete i u sedamdesete Cosmograph je u izlogu stajao dulje od bilo čega drugog što je Rolex proizvodio, a trgovci su ga snižavali kako bi ispraznili zalihe. Kronograf je bio radni instrument u doba kada su kupci Rolexa htjeli Datejust, i to na ručno navijanje, u desetljeću u kojem je tvrtka proteklih trideset godina uvjeravala svijet da je automatsko navijanje bit.

Među najsporije prodavanima bili su oni s onim što je Rolex zvao egzotičnim brojčanikom: blok-oznake, kontrastni pomoćni brojčanici, brojke u art deco stilu, koje je izrađivala tvrtka za brojčanike Singer. Naručeno ih je toliko malo da je dizajn tiho ukinut. Danas su to najvrjedniji serijski proizvedeni ručni satovi koji postoje, jer su osamdesetih talijanski kolekcionari primijetili da ga nosi Paul Newman, i ime je zauvijek ostalo vezano uz dizajn.

Newmanov vlastiti sat — dar supruge, s gravurom na poleđini, nošen godinama — otišao je na dražbu kod Phillipsa u New Yorku u listopadu 2017. i prodan za 17,75 milijuna dolara. To ostaje među najvišim cijenama ikada plaćenima za ručni sat, za čelični kronograf koji njegov proizvođač nije mogao ni pokloniti dok je bio nov.

Mehanička prekretnica bila je 1988. Rolex je htio automatsku Daytonu, a nije je imao, pa je kupio mehanizme od Zenitha: El Primero, visokofrekventni automatski kronograf iz 1969. Zatim je izmijenio otprilike polovicu dijelova i usporio ga s 36.000 na 28.800 titraja na sat, na što se puristi žale otada, a što je mehanizmu produljilo vijek između servisa. Taj sat, 16520, proizvodio se dvanaest godina i danas je Daytona za poznavatelje.

Godine 2000. Rolex ga je zamijenio kalibrom 4130, vlastitim dizajnom, s manje dijelova od mehanizma koji je zamijenio i vertikalnom spojkom koja kronografu omogućuje da krene bez trzaja sekundne kazaljke. Općenito se smatra jednim od najboljih kronografskih mehanizama ikada puštenih u serijsku proizvodnju. Kalibar 4131, koji ga je naslijedio 2023., dorada je, a ne odmak.

Ono što Daytona pokazuje, jasnije od bilo kojeg drugog sata, jest da poželjnost nije svojstvo predmeta. Ništa se na 6239 nije promijenilo između desetljeća u kojem se snižavao i desetljeća u kojem je postao nedostižan. Sat je stajao na mjestu; sve se oko njega pomaknulo.

Za današnjeg kupca korisne su tri razlike: reference na ručno navijanje do 1988., koje su teritorij kolekcionara i u skladu s tim se i cijene; 16520 sa Zenithovim mehanizmom, koji je najviše sata za novac u cijeloj liniji; te vlastite 116500 i 126500, one s listama čekanja. Najčešće nas pitaju za treću, a još češće preporučujemo drugu.